Sramežljivost kod djece - 1. dio

Share

Sramežljivost je osobina za koju mnogi smatraju da je "negativna", tj. da je bolje za dijete da je ono otvorenije i "slobodnije" u odnosima s drugim ljudima.

Sandra Matošina Borbaš, prof. psihologije

Društveni pritisak na "sramežljive" ljude vrlo često utječe na to da se bilo koli oblik ponašanja koji nije u cilju stvaranja što više socijalnih veza s drugima na neki način osuđuje i/ili smatra "nenormalnim". Otuda već od malih nogu nastaje društveni pritisak na djecu koja su rođena ili introvertirana ili sramežljiva da nije u redu da su "takva"; da bi trebali biti drugačiji...

No, da najprije razjasnimo neke pojmove.
Ekstraverzija - introverzija

                               

Dijete na svijet dolazi s urođenim aspektom vlastite ličnosti koji se naziva temperament. Prema spoznajama suvremene psihologije, ekstraverzija (otvorenost) i introverzija (zatvorenost) predstavljaju osnovnu dimenziju ljudske ličnosti, te se baziraju na urođenom temperamentu osobe.

Ekstraverti se najbolje osjećaju u velikim skupinama ljudi, prodorni su te „ovisni" o bivanju u društvu i uzbuđenjima koje ta druženja donose.

S druge strane, introverti se doimlju manje otvorenima i društvenima (ali nikako asocijalnima), više vole samostalne aktivnosti te se najugodnije osjećaju u manjim skupinama. Introverzija nije isto što i sramežljivost, jer introverti svojim izborom preferiraju samostalne aktivnosti u odnosu na društvene, dok sramežljivi ljudi društvene kontakte izbjegavaju zbog straha.

Metaforički rečeno - svi imamo u sebi ugrađenu potrebu za drugima. No dok je nekim ljudima (esktrovertima) potrebno 10 ljudi oko njega da zadovolji 100%,tu svoju potrebu, nekim ljudima (introverti) je potrebna jedna osoba da zadovolji tu potrebu isto 100%.

Primjer introvertiranog djeteta predškolske dobi je ono koje na dječjim rođendanima ne trči sa svom djecom po dvorištu, nego samo lista slikovnicu negdje gdje ima mir. Školarac koji će radije ostati sjediti pod odmorom u klupi i pregledavati knjige ili pričati sa jednim kolegom ili kolegicom, nego igrati se sa drugom djecom iz razreda. Ili adolescent koji nema potrebu izlaziti, stalno telefonirati i biti okružen velikim brojm vršnjaka, nego nakon škole odmah ide doma, a ne na sok i kavu u kafić.

Ljudi se razlikuju po svojoj sklonosti i potrebi za drugima i ta crta ličnosti se tijekom života djeteta vrlo malo mijenja. Činjenica je da djetinjstvo i adolescencija daju veći pritisak na djecu da moraju biti društvena, socijalizirana, okružena vršnjacima... ali ponekad treba uzeti u obzir i činjenicu da nekoj djeci to ne treba u mjeri u kojoj rodtelj misli da treba.  

                                              

Sramežljivost

 

 

Popratne pojave sramežljivosti možemo svrstati u četiri skupine:

  • ponašajne
  • kognitivne (umne ili spoznajne)
  • emotivne
  • fiziološke

Najvažnija popratna pojava na ponašajnom planu je izbjegavanje potencijalno opasnih socijalnih situacija. Općenito, kod svih situacija koje nas plaše i čine tjeskobnim, izbjegavanje je snažan mehanizam za smanjenje neugodnih emocija. Odgađanje je strategija kojom se određena akcija samo "odgađa" na neki rok. Međutim to odgađanje najčešće postane na kraju izbjegavanje. Ako izbjegavanje ne prestane, onda to rezultira sve jačim osjećajem usamljenosti i socijalne izoliranosti.

Sa sramežljivosti se teško nositi bez obzira koliko vam je godina, no posebno su osjetljiva djeca od 5 i 6 godina. Upravo kreću u malu školu i počinju se uspoređivati s drugima, pitati se "Gdje se ja uklapam? Što se od mene očekuje?" Ako nisu dorasli, osjećaju se posramljeno i izloženo, pa požele postati manji od makova zrna i nestati.

Roditelji možda nisu svjesni što se događa, jer djeca ove dobi u pravilu nemaju dovoljno velik rječnik potreban za pričanje o ovim emocijama. Umjesto toga, njihovi se osjećaji očituju u njihovu ponašanju. Neka djeca na osjećaj srama reagiraju povlačenjem u sebe i odbijanjem utjehe. Druga se razbjesne, kriveći ostale za nešto što su sama učinila. Ako razumiju uzroke i znakove srama, roditelji će lakše naučiti kako ga prepoznati i nositi se s njim.

Za razliku od ljutnje, radosti ili straha, djeca ne znaju za sram otprilike do treće godine života, kad steknu određenu razinu samosvijesti. U tom trenutku vladaju s dva koncepta: znaju da postoje određena pravila ponašanja i da ih se može procjenjivati u odnosu na ta pravila. Prema tome, i sama se mogu posramiti zbog svojih postupaka.

No, i roditelji mogu nesvjesno potaknuti sram, bez ijedne riječi, samo izrazom lica i govorom tijela. Gadljiv izraz lica kad se vaš šestogodišnjak pomokri u krevet šalje mu jasnu poruku: "Sram te bilo". Osim toga, nametanje nerealno visokih standarda. bilo u školi, u sportu ili kod kuće, budi u djeci osjećaj srama.

Općenito kritiziranje ("Zar ništa ne možeš učiniti kako valja?"), sarkazam ("Evo gospodina šefa") i ponižavajuće primjedbe ("Zar nisi prestar za plakanje?"), također nisu djelotvorna sredstva discipline. Djeca se osjećaju još gore zbog svog ponašanja i manji su izgledi da će ga promijeniti nabolje.

Kao prvo, ono što vrijedi za sve emocije vrijedi i za sram - emocija srama je tu, bespotrebmo i potpuno nekorisno je negirati ju - rečenice "Nemaš se čega sramiti" ili "Ma daj, pa ti si veliki dečko/djevojčica, što se sad sramiš?" idu direktno ka negaciji pojedine emocije. Isto vrijedi i sa rečenicama "Ne ljuti se", "Nema te čega biti strah", "Nemoj biti žalostan/žalosna".

Svima je jasno da se možda nekad ne bi trebali osjećati kako se osjećamo - ali što je, tu je. Kada je dijete sram, onda ga je sram. Racionalnizacijom, objašnjavanjem, pojašnjavanjem... vrlo često činimo kontraefekt.

 

 

 

 

A što sa sramom?

 

 

Prvi korak u prevladavanju neke neugodne emocije je - njeno prihvaćanje i prepoznavanje. Dijetetu bi bilo bolje reći "Vidim da ti je neugodno", "Vidim da se sramiš", čime djetetu šaljete nekoliko poruka - imenujete onu emociju koju ono osjeća, prihvaćate ju vi, kao roditelj i dajete djetetu informaciju da se smije osjećati kako god želi. Pa čak i stidljivo i sramežljivo.

Sramežljivost se ne može izliječiti, ali se može korigirati do mjere koja je neophodna za normalan društveni život. Ukratko: ako je netko sramežljiv, bit će sramežljiv cijeli život. Ključ je naučiti dijete kako da se nosi sa tim osjećajem.

Više o ovoj temi u sljedećem članku...

_______________________________
članak napisala: Sandra Matošina Borbaš, prof. psihologije
stručna radnica - psihologinja

izvor: Obiteljski centar Virovitičko-podravske županije

Share

Dodatne informacije