Kasno roditeljstvo - prednosti i nedostaci

Share

psihoportal

Za PSIHOportal pripremila klinička psihologinja Irena Pastuović Terze.

 

Kasno roditeljstvo-prednosti i nedostaci

 

1.Pomakla se dobna granica kad se parovi odlučuju za roditeljstvo....

Suvremeni parovi se u novije vrijeme sve kasnije odlučuju za roditeljstvo. Razlozi tome su višestruki.  Dio razloga u Hrvatskoj leži u novije vrijeme u ekonomskoj nesigurnosti zbog koje je sve teže mladim parovima osigurati čak i elementarne uvjete za osnivanje obitelji i pružanje sigurnog doma svojoj budućoj djeci. Također se razlozi mogu pronaći u produljenom školovanju roditelja, potrebi za permanentnim stručnim usavršavanjima, te produljenim satima rada, koji postaju nužni kako bi budući roditelji ostali konkurentni na tržištu rada. Sve to doprinosi stalnom osjećaju nesigurnosti u turbulentnim vremenima u kojima se nalazimo.

Drugi dio razloga leži u sve većem individualizmu pojedinaca, uz potrebu za osiguranjem vremena i resursa za sebe, svoje potrebe, hobije i aktivnosti, pri čemu postoji svijest da će se to vrijeme i resursi bitno smanjiti u slučaju dolaska prinove.

Također i sve veća osvještenost i nezavisnost mladih žena, kao i očeva, uz potrebu za što boljom vlastitom emocionalnom i psihičkom pripremom za izazov roditeljstva, doprinosi odlaganju te važne odluke za kasnije tridesete, pa i četrdesete godine. Zahvaljujući napretku medicine, te jačanjem novih trendova, zabilježeni su i slučajevi materinstva u  pedesetim godinama.

2. Koje su prednosti, a koje mane kasnog roditeljstva?

Takva situacija nosi sa sobom potencijalne prednosti, ali i nedostatke. Odlaganjem roditeljstva za kasniju dob, prirodno se smanjuje broj djece u obitelji, prvenstveno iz medicinskih razloga u vidu sve manje plodnosti, a većih zdravstvenih rizika za majku i dijete nakon 40-te godine. Roditelji sa povećanjem dobi imaju i sve manje energije za podizanje djeteta, jer to uključuje znatne psihofizičke napore u vidu smanjenog broja sati spavanja, češćih odlazaka liječniku, povećane obiteljske logistike i brojnih fizičkih napora koje od roditelja iziskuju mala djeca. Pa ipak su u svom su odnosu prema djetetu, zbog dobi, iskustva i emocionalne zrelosti u prosjeku pažljiviji i odgovorniji od mlađih roditelja, s tim da ih povremeno ta briga psihički  umara i dovodi u dilemu oko pitanja imaju li preostalih psihičkih i fizičkih resursa za još djece.

No, uloženi napori nerijetko rezultiraju i sukladnim rezultatima, stoga su djeca koja su primila više pažnje, njege i osobnih ulaganja roditelja, prema znanstvenim istraživanjima, bolje socijalizirana, imaju bolje zdravlje, bolje obrazovne rezultate, bolje razvijene vještine i talente.

U skupini identificiranoj kao „nadarena djeca“ statistički je značajno više djece roditelja koji su se kasnije odlučili na roditeljstvo. Razlog tome u velikoj mjeri leži u ulaganjima u djecu, za što je presudan obiteljski model funkcioniranja prema kojem su i roditelji ulagali u sebe, zatim primjerom pokazivali da je vrijedno baviti se umjetnošću, znanošću, tehnikom, zdravljem, sportom ili nekom drugom kompleksnom i za razvoj važnom djelatnosti. Također su bili spremni voditi djecu na slobodne aktivnosti koje potpomažu njihov razvoj, poput muzičke škole, jezika, sporta i sličnog. Istraživanja pokazuju da je za razvoj nadarenosti jedan od presudnih faktora obiteljski milje i vrijednosti koje se u obitelji njeguju.

„Stariji osvješteni roditelji“ svjesni su i blagoslova koji im pruža prilika da se brinu za dijete, te unatoč umoru i „osjećaju potrošenosti“ više uživaju u roditeljstvu i spremni su na veće žrtve.

Nasuprot tome, mladi roditelji koji su prerano krenuli u roditeljstvo, nerijetko i neplanski, češće nisu spremni na odricanja od izazova svoje mladosti, manje pažnje poklanjaju djetetu, nisu u potpunosti svjesni svoje odgovorne uloge, a imaju i veću stopu razvoda od „starijih roditelja“. Iako imaju više fizičke energije i zdravlja, te psihofizičke zajtjeve ne smatraju preteškima, često im pomažu i njihovi roditelji, svjesni njihove nezrelosti za odgovornu ulogu podizanja djeteta.

2. dio

3. Djetetov pubertet se poklapa s majčinim klimakterijem...

 U obiteljima s kasnim roditeljstvom, kad djeca uđu u pubertet i adolescenciju, dešava se da se ta njihova faza razvoja poklapa s majčinim klimakterijem (očev klimakterij također postoji, ali se o tome manje govori i piše, pa se naziva „krizom srednjih godina“). To je novo delikatno razdoblje u razvoju obiteljskih odnosa, u kojem svaki član obitelji prolazi svoju osobnu krizu i transformaciju u drugi način funkcioniranja. Djeca prelaze iz dječjeg u odrasli način funkcioniranja, a roditelji iz faze rane i srednje zrelosti u zlatnu dob u kojoj imaju  više mudrosti i zrelosti, ali im resursi zdravlja, mladosti i energijepolako  slabe. To nerijetko nije lako uskladiti. U pubertetu se javlja „pobuna“djece protiv dosadašnjih pravila i uloga, te tako dotadašnje „maze“ i „slatka djeca“ postaju „cinični darkeri“ koji ne dopuštaju slobodan ulazak u svoju sobu. Neka će pak do tada savjesna djeca popustiti u učenju i školskim rezultatima, uredna djeca će postati neuredna, a moguće je i obratno. Sve to zahtijeva dodatnu prilagodbu od roditelja koji se već i sami teško nose s burom hormona u svom organizmu, te promjenom uloga u obitelji, društvu i na radnom mjestu. To onda nerijetko rezultira povećanim sukobima unutar obitelji, kako  između roditelja i djece, djece međusobno tako i roditelja međusobno, što može dovesti, ako se na vrijeme i adekvatno ne tretira, i do prolaznih poremećaja odnosa.

4. Što biste u vezi toga savjetovali roditeljima?

Kada osvijestimo da se to počelo dešavati, poželjno je redefinirati odnose, običaje  i pravila koja su do tada vrijedila u obitelji u skladu s novom situacijom. Tako, iako je obitelj do tada zajednički upražnjavala neke aktivnosti poput izleta, posjeta, ručkova, postaje normalno da tinejđeri ne žele u dijelu tih aktivnosti više sudjelovati.

Tinejđerima treba više vremena i slobode za“introspekciju“, odnosno razmišljanje o sebi, budućnosti, za pronalaženje svog identiteta u svakom smislu. Više vremena žele provoditi s vršnjacima, koji su im „ogledalo sebe“.

Roditelji možda također žele više slobode međusobno i u odnosu na obiteljske aktivnosti, pa je prihvatljivo da uz međusoban dogovor i prihvaćanje i u skladu s mogućnostima imaju i odvojene aktivnosti, razvijaju vlasite hobije. Svakom partneru je potrebno sve više vremena za samog sebe zbog suočavanja sa psihičkim i fiziološkim promjenama koje donosi starenje, ljepše rečeno „zreljenje“. Tek kad shvatimo i iscijelimo sebe, možemo biti dobri s bliskim drugima, a to nije lak proces.

Sve te promjene su normalne i očekivane i ne bi trebale biti izvor prevelike zabrinutosti, već su životni izazov koji donosi novu kvalitetu odnosa. Rezultati će biti zreliji odnosi i dalji psihički rast i razvoj svih članova obitelji uz prihvaćanje novih uloga.

Vviše informacija o autorici članka kliničkoj psihologinji Ireni Pastuović Terze pročitajte ovdje.

 

 

 

 

 

Share

Dodatne informacije