Privatnost i društvene mreže

Share

psihoportalPrivatnost i društvene mreže - Za PSIHOportal pripremila klinička psihologinja Irena Pastuović Terze.

1. Smatrate li da su danas privatni životi previše izloženi oku javnosti? Za to smo doduše sami krivi, jer smo skloni objavljivati svaki naš korak na društvenim mrežama...Koje su po vašem mišljenju posljedice takvog stanja stvari?

Privatni životi više su nego ikad do sad izloženi oku javnosti, čime se postepeno gubi granica izmađu javnog i privatnog.

Ljudi su kroz povijest težili tome da na neki način prikažu sebe, pa i svoju intimu, socijalnoj skupini kojoj pripadaju ili nastoje pripadadati, te da tim putem dožive odobravanje, prihvaćanje, ostvarenje statusa, stručnim rječnikom rečeno da zadobiju socijalnu potvrdu. Samo su načini bili drugačiji,  zahtijevali su više truda i obzira u poštivanju društvenih konvencija, a sve se odvijalo na sporiji način, te zahtijevalo dosta stvarne međuljudske interakcije. Sada kada je moguće komunicirati s gotovo neograničenim brojem subjekata putem društvenih mreža, sve poprima drugačiju perspektivu, te više ne možemo biti sigurni do koga će sve doprijeti informacije o nama, ne možemo ih dozirati niti kontrolirati, te je moguće i da se na kraju osjećamo u nekom smislu  oštećeni od pretjerane i nekontrolirane izloženosti naše intime.

Također, ono što  zabrinjava, jest to da je u socio-psihološkom smislu došlo do pojave konzumerizma na planu održavanja socijalnih i emocionalnih veza, tako da se kontakti rezervirani za poslovnu, privatnu, pa i najintimniju sferu neobično lako  ostvaruju, te još lakše raskidaju.

Osobi je putem društvenih mreža ponuđen „lak

 izbor“, pri čemu su  poželjne osobine sudionika izložene na marketu, čime se međuljudski odnosi svode na potrošnu robu. Postepenost, socijalni obziri, suzdržanost u pristupu su sve odsutniji, a poznanstva, prijateljstva, pa i ljubav, doimaju se na dohvat „klika mišem“. Čak je i započinjanje „ljubavne veze“, bez obzira što to značilo, moguće na virtualan način, bez stvarnog upoznavanja, kao i prekid veze („objavljeno na fejsu“). Time tzv. intimni odnos ima temeljni karakter predstave za publiku, a autentičnost doživljaja je svedena na minimum. Taj svijet naoko beskrajnih mogućnosti, dovodi do stvarne zakinuti u doživljajnom smislu, a doživljajni svijet hrani „fast food“ psiho-socijalnom hranom, koje nam treba sve više ne bi li se osjećali ispunjeni. Bogastvo unutrašnjeg doživljavanja je okrnjeno, nedostaje stvarna proživljenost, bombardirani smo vizualnim podražajima, a nedostaju zvučni, kinestetični, olfaktorni, a nadasve dubina doživljaja. Takvim brzokonzumirajućim odnosima nedostaje prirodan ritam upoznavanja, polaganog razvoja situacije, išćekivanja, maštanja, radovanja, mogućeg razočaranja, osjećaja privatnosti, intimne zaštićenosti. U virtualnom svijetu nema ni prave povezanosti s vremenom i mjestom zbivanja, okolinom, obiteljskim i društvenim miljeom.

Sve je moguće, no malo što je stvarno i istinito.

Nekadašnji sporiji ritam života koji je pružao manju količinu uzbuđenja i virtualnih događanja, ostavljao je  daleko više prostora za sam doživljaj.

Ne čini li vam se da je u nekadašnjim društvima, uključujući viktorijansko, bilo puno više romantike? Duboke očaranosti koje su trajale godinama, mogle su proizaći iz par slučajnih susreta. Sada se očaranost, nažalost, mjeri ponekad samo sekundama, minutama.

Internet je uveo revoluciju sa nesagledivim posljedicama na sve odnose uključujući najintimnije, preobrazio je pojedinca, društvo.

 

2. Tko su po vama ljudi koji imaju potrebu sve dijeliti? Postoje li neke zajedničke osobine koje su izražene kod svih?

Mislim da se prvenstveno radi o karakteru vremena, odnosno društva u vremenu, a ne toliko pojedinca. Naravno da će sugestibilniji i osjetljiviji pojedinci, te oni podložniji grupnom pritisku, kao i ekstravertniji pojedinci koji općenito više teže brojnim, a površnijim odnosima biti aktivniji na društvenim mrežema. Pojedinci  skloni egzibicionizmu će biti naročito aktivni, jer tako dobivaju ogromnu publiku. No ne zaboravimo da je u osnovi  društvo to koje  teži tome da oblikuje pojedinca i u toj sferi društvenog ponašanja.

 

3. Nedavno je objavljena informacija da će poslodavac moći sankcionirati svakog zaposlenika koji za vrijeme radnog vremena šalje privatne e-mailove, SMS-ove i slično. Što mislite o tome?

Mislim da to nije dobro i produktivno razmišljanje. Postoje pokazatelji efikasnosti na radu i drugi pokazatelji primjerenog izvršavanja radne uloge, te  ukoliko zaposlenik adekvatno obavlja svoj posao, ne bi trebao biti sankcioniran zbog korištenja E-mailova i SMS-ova u privatne svrhe. Naime, prema istraživanjima, takve aktivnosti mogu pomoći u održanju visoke razine aktivnosti, jer djeluju stimulirajuće na mentalnu efikasnost i osjećaj zadovoljstva zaposlenika.

Prema tome, ukoliko nema jasnih indikatora da navedene aktivnosti štete obavljanju posla, a  pomažu pojedincu da se osjeća bolje, ne bi ih trebalo zabranjivati niti na  bilo koji način sankcionirati. Naprotiv, psihološka dobrobit zaposlenika trebala bi biti interes poslodavca, kao što je slučaj u razvijenim zemljama,  gdje postoji svijest da je ulaganje u psihološku dobrobit pojedinca na radnom mjestu, ujedno ulaganje u uspjeh i dobrobit tvrtke, obitelji, društva u cjelini.

4. Možete li nam dati nekoliko savjeta za roditelje na koji način s djecom razgovarati o privatnosti na društvenim mrežama i na što bi ih trebali posebno upozoriti?

Roditelj bi trebao procijeniti zrelost svog djeteta za pristup društvenim mrežama, razgovarati s njim o dobrobiti korištenja društvenih mreža u vidu uključenosti, te izvora informiranja, kao i o potencijalnim opasnostima koje mogu nastati korištenjem interneta u vidu cyberbullinga, otuđenja osobnog identiteta, pa sve do ozbiljnog zlostavljanja. Premda nikad ne možemo biti sasvim sigurni u pogledu zloupotrebe korištenja društvenih mreža, odnosno ne možemo prevenirati sve opasnosti, primjeren odnos s djetetom i zdrava komunikacija, najbolja su zaštita od istoga.

Također, bitno je čuvati ravnotežu između djeteovog vremena provedenog na društvenim mrežama, i općenito na internetu, te vremena provedenog u realnim životnim aktivnostima poput slobodnih aktivnosti, šetnje, druženja, odlaska u kino ili kazalište. I tu vrijedi pravilo da je osobni primjer najjača odgojna poruka.

 

Tekst napisala: Mr. sc. Irena Pastuović Terze, klinička psihologinja

                            Phaedra psihološko savjetovalište

 

 

Share

Dodatne informacije