Psihologija u sudnici: Kad svjedoci optuže nevine

Share

 Tog jutra na Trgu bana Josipa Jelaèiæa odjeknuo je snažan udarac – tramvaj broj 13 udario je u slijepu ženu. Polovica svjedoka tvrdila jeda je žena pala, a preostali da je na nju naletio tramvaj. Suci i tužitelji, koji poznaju psihologiju svjedoèenja i znaju sve manjkavosti iskaza, stoga uzimaju više iskaza svjedoka i sklapaju ih u logiènu cjelinu.

Na tramvajskoj stanici u središtu grada na Trgu bana Josipa Jelaèiæa tog jutra 28. svibnja 2010. godine bila je uobièajena gužva. Neki su ljudi èekali tramvaj zaokupljeni svojim mislima, drugi su promatrali što se dogaða oko njih. Toèno u 8.40 sati odjeknuo je snažan udarac – tramvaj broj 13 udario je u slijepu ženu, koja je u pratnji svog psa vodièa prelazila prugu iz smjera sjevera prema jugu. Žena je ležala nepomièno na pruzi s potresom mozga, slomljenim rebrima i kukom, natuèenom zdjelicom i nagnjeèenim pluæima.

Netko je od graðana pozvao Hitnu pomoæ i policiju. Tek se trebalo utvrditi što se dogodilo. Oèevidaca nesreæe bilo je više nego dovoljno, ali što je to kada su imali sasvim opreèno viðenje onoga što se dogodilo. Jedni su tvrdili i tada i poslije na sudu da su vidjeli kako žena pred njihovim oèima pada na prugu i da je tramvaj nije ni dotaknuo. Drugi su detaljno svjedoèili kako je tramvaj naletio na nesretnu ženu i kako je njezino tijelo od udarca poletjelo zrakom... Svjedoci, koji su bili u neposrednoj blizini, tako su nesreæu vidjeli na potpuno razlièit naèin i svi su bili uvjereni da govore istinu. Na kraju je presudilo svjedoèenje prometnog vještaka, koji je sa sigurnošæu zakljuèio da je žena višestruke ozljede zadobila od naleta tramvaja, a ne od pada.

Vozaèica tramvaja u zagrebaèkom Opæinskom kaznenom sudu proglašena je krivom i izreèena joj je uvjetna zatvorska kazna, a ta je presuda nedavno postala i pravomoæna.

Oni koji se bave sudskom psihologijom znaju da je visoko pouzdan svjedok iznimka, kao što suci znaju da je najbolje kad su iskazi svjedoka praæeni i materijalnim dokazima. Jer svjedok, ovisno o okolnostima u kojima se nalazio, može biti uvjeren da govori istinu, a zapravo ono što je on vidio uopæe ne odgovara èinjenicama. Profesorica sudske psihologije Marina Ajdukoviæ objašnjava da se u sudskoj psihologiji razlikuju istiniti iskazi, koji se podudaraju s èinjenicama, od neistinitih, koji se ne podudaraju s èinjenicama, i lažni u kojima svjedok namjerno laže.

Na pitanje kako se dogaða da svjedoci isti dogaðaj vide sasvim razlièito, kao u sluèaju nesreæe na Trgu bana Josipa Jelaèiæa, s svi su uvjereni da svjedoèe istinito, kaže:

– Do neistinitih iskaza dolazi zbog propusta u percepciji i pamæenju svjedoka. Zašto se to dogaða? Èovjek stoji na stanici i potpuno je u svojim mislima. Tek kad èuje buku, galamu, usmjeri pažnju. Nije vidio što se dogaða, ali u mozgu mu se aktivirao mehanizam logièkog razmišljanja. Imao je potrebu dogaðaju, nesreæi dati logiènu sliku. Druga okolnost koja dovodi do neistinitih dokaza jest da su svjedoci na mjestu gdje su stajali imali loše uvjete opažanja, a dogaðaj se odvija brzo, pa je percepcija selektivna. Kako svjedoku nedostaju elementi stvarnosti, popunjava ih onim što mu se èini logièno. Stoga æe 10 ljudi razlièito opisati iste okolnosti. Usto, što dulje nakon dogaðaja uzimamo iskaz jer pamæenje blijedi i gubi detalje, svjedok æe naknadne informacije inkorporirati u sliku koju je vidio. Svjedoci su ljudi od krvi i mesa i visoko vjerodostojan svjedok je više pravilo nego iznimka.

Prof. Ajdukoviæ objašnjava da, ako je svjedok u trenutku dogaðaj bio pod stresom, i stres smanjuje istinitost iskaza. Kod èovjeka u stresu percepcija je više selektivna jer je više usmjeren na ono što ga uznemiruje.

Sutkinja Lana Petö Kujundžiæ slaže se da svjedoci koji neistinito iskazuju o neèem što njihovo oko nije zabilježilo nesvjesno popunjavaju rupe u percepciji.

– Ti su svjedoci uvjereni da govore istinu. Znalo se dogoditi da je pri prepoznavanju žrtva sigurna da je prepoznala pravog razbojnika, a poslije se ispostavi da ga je prepoznala jer taj èovjek kupuje novine na istom kiosku kao i ona – kaže Lana Petö Kujundžiæ. Nekad svjedoci mogu pasti pod utjecaj drugih svjedoka i svjedoèiti ono što nisu vidjeli.

– To su situacije u kojima zajedno sjede na hodniku ispred sudnice ili se naðu na kavi prije svjedoèenja i tada jedan kaže: “Sjeæate kako je optuženi potegnuo pištolj? Drugi mu odgovori: Ma nije”, ali prvi nastavi dalje: “Kako nije pa cijelo je selo vidjelo da je potegnuo pištolj” i na kraju drugi svjedok kaže: “Je, potegnuo je...” – kazuje sutkinja Petö Kujundžiæ.

Sutkinja Sanda Bramberger Ostoiæ istièe da su prepoznavanja vrlo suspektna osobito u stresnim situacijama, primjerice kod razbojstava, koja traju dvije minute.

– I još, ne daj Bože da poèinitelj ima brkove! Uloga suca je da procjeni osobu koja je prepoznala okrivljenog i kritièki sagleda okolnosti u kojima je vidio poèinitelja. Psihologija i mudrost ispitivaèa nalažu da se prilagodi svakome, da stvori atmosferu u kojoj æe dobiti potreban iskaz od svjedoka, ali i da svjedok s druge strane bude svjestan da zbog njegova iskaza netko može otiæi na tri godine u zatvor –, govori sutkinja Bramberger Ostoiæ. Zbog razlièitih okolnosti u kojima se naðu ne mogu svi svjedoci imati dobru percepciju. Normalno je da žena s malim djetetom, kad se naðe usred gungule, neæe toliko obraæati pažnju na ono što se dogaða, nego æe biti zaokupljena kako da skloni sebe i dijete na sigurno. Sudac Nenad Lukiæ, koji je svojim autoritetom potpuni vladar sudnice, zna se ponekad našaliti sa svjedocima, pa im kaže: “Policija vas je provjeravala na poligrafu, a ja imam u sebi napredniji biološki sistem kojim razlikujem govorite li istinu.” Primjerice – kad lažu, udahnu kroz nos ili im pogled bježi gore i dijagonalno.

I studenti prava nestinito svjedoèili o osobi u predavaonici

Sa studentima Pravnog fakulteta raðen je test koliko æe dobro percipirati ulazak osobe u predavaonicu. Pritom studenti nisu znali niti su bili prije upozoreni da æe netko uæi u predavaonicu. Kada se studente poslije pitalo: "Tko je ušao u predavaonicu, kojeg je bila spola, što je rekla, koje je pokrete napravila?, veæina je studenata iskazivala suprotno èinjenicama. No, zanimljivo je da su svi imali potrebu dati informaciju ispitivaèu, reæi tko je ušao u predavaonicu iako to nisu toèno vidjeli.

Bio je uvjeren da nije pucao u prijatelja, nego u svinju!

– Sjeæam se jednog starog sluèaja kad je optuženi u lovu ustrijelio svog prijatelja. No, na sudu je govorio: "Ja nikad nisam niti bih pucao na prijatelja. To je bila svinja!" U trenutku kad je pucao prijatelj mu je trebao biti s druge strane šume. Optuženi je bio fokusiran na to da ulovi životinju, osluškivao je svaki šušanj i pokret i kad ga je èuo, pomislio je da ju je konaèno ulovio. Dok je èekao životinju, samo je primjeæivao ono što ga je zanimalo uvjeren da mu je prijatelj na drugoj strani, isprièala je sutkinja Petö Kujundžiæ.

Dvije žene prepoznale nedužnog èovjeka kao razbojnika

Dogodilo se to u Hrvatskoj, a ne u Americi! Ž. N. je bio osuðen na nekoliko godina zatvora jer da je opljaèkao dvije poslovnice pošte 2002. Iako je tvrdio da je nedužan i da s razbojstvima nema veze, èak su dvije djelatnice prepoznale tvrdeæi da je baš on, èovjek s brkovima, taj pljaèkaš. No, njegov odvjetnik na kraju je uspio dobiti obnovu postupka jer je vještaèenjem i analizom snimki nadzornih kamera utvrðeno da je Ž. N. bitno viši od poèinitelja. Na kraju je osloboðen.

Proveo u zatvoru tri i pol desetljeæa, 
a nije djeèaka silovao

James Bain iz Floride (57) iza rešetaka je nedužan proveo puna tri i pol desetljeæa. Osuðen je na doživotni zatvor 1974. zbog otmice i silovanja devetogodišnjeg djeèaka, a ne baš pouzdani oèevici uglavnom su ga izdvojili jer je imao èupave zaliske i brkove kao i poèinitelj (takoðer Afroamerikanac). Silovani djeèak odabrao je Baina na fotografijama osumnjièenih iako je tvrdio da "nije baš siguran". No, analizom DNK, koja mu je jedva odobrena, a koja nije postojala u vrijeme osuðujuæe presude, utvrðeno je da je nedužan.

Kako su neki vidjeli nepostojeæe vaðenje baterije...

Kako se moglo dogoditi da u sluèaju snimke sastanka Zsoltana Hernadija, predsjednika uprave MOL-a, i Ive Sanadera u restoranu Marcellino, nakon što je prvi put pregledavana u sudnici zagrebaèkog Županijskog suda, neki novinari vide kako Sanader vadi bateriju iz mobitela, a drugi su bili uvjereni da vaðenja baterije nije bilo, što se pokazalo toènim? Prof. sudske psihologije Marina Ajdukoviæ kaže:

– To se u sudskoj psihologiji zove perceptivna udešenost. Nekima su na percepciju utjecala oèekivanja, želje. Oni koji su u glavi unaprijed imali scenarij što æe vidjeti vidjeli su vaðenje baterije, oni koji su samo pozorno gledali snimku bez unaprijed postavljenih oèekivanja nisu je vidjeli. 
To je isto kao kad u gradu èekate prijateljicu da doðe i dok je èekate vidjet æete ju u gomili iako joj ta osoba s kojom ste je poistovjetili nije uopæe slièna.

Prof. Ajdukoviæ istièe da je važno da svjedoci ne zaziru od policije i suda kad pred njima iskazuju i da mogu slobodno reæi ako se neèega ne sjeæaju ili nisu toèno vidjeli dogaðaj.

Suci i tužitelji, koji poznaju psihologiju svjedoèenja i znaju sve manjkavosti iskaza, stoga uzimaju više iskaza svjedoka i sklapaju ih u logiènu cjelinu.

izvor: vecernji.hr

Share

Dodatne informacije